Nada Šakić (Tanić), rođena Luburić, sestra Vjekoslava Maksa Luburića, u izbjeglištvu u Argentini promijenila je ime u Esperanza. U Muzeju žrtava genocida u Beogradu, u kartoteci ustaških genocidnih zločinaca u logorima smrti Stara Gradiška i Jasenovac, identifikovana je Nada Luburić-Šakić po fotografiji u ustaškoj uniformi.

U obrazloženju odluke Državne komisije Demokratske Federativne Jugoslavije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača (konkretno Mila Oreškovića zapovednika ustaškog logora Stara Gradiška), utvrđeno je da su "u jesen 1942. godine po njegovim uputima Maja i Nada Luburić, Maja Budžon i Božica Obradović teško zlostavljale internirke."

Terka Gojmerac Franjo svjedočila je 16. avgusta 1944.: "Često sam bila svjedokom u vremenu od jeseni 1942. do jeseni 1943. kako ustaška zapovjednica Maja Buždon brutalno zlostavlja žene. Za svaku najmanju sitnicu bacala ih je u samice bez hrane i ležaja na golom podu. Osim nje istaknule su se u okrutnosti i mrcvarenju žena ustašice: Nada Luburić, Milka Pribanić, Božena Obradović".

Svedok ing. Lidijia Zlatić, rođena Hercog, Hrvatica, svjedoči 13. januara 1945.: "Jesen godine 1942. unijela je u naš teški život nekoliko promjena, ali ne na bolje. U Upravi obadvaju ženskih logora došlo je do izmjene. Od te jeseni nalazila se na čelu tih logora neka Maja Buždon, djevojka od kakvih 22 godine, vrlo surova i nasilna. Kažnjavala je za najmanju sitnicu bilo bacajući zatočenice u samicu bio tako da ih je ćuškala. Iza nje su vršile upravu nad ženskim logorom također Maja i Nada Luburić, sestre Maksa Luburića, te Božica Obradović. One u surovosti nisu ništa izostajale za Majom."

Engleskinja Paulina Vajs svedoči o svom boravku u logoru Jasenovac i Staroj Gradiški: "Maja Buđon, neka Milka stara oko 22 godine, šef "šnajdera", pa Božena, oko 16. godina. Nada Luburić (sestra Maksa) oko 18. godina, bile su krvnici "Kule". One su svoje žrtve klale i gušile po noći. Računam da su ih likvidirale oko 2000. Razna mučenja, kao batinanje i zatvaranje u samicu bez hrane, bila su svakodnevna."

Profesor Ruža Rupčić, preživela zatočenica svjedoči o ustaškim "dužnostinicama" Maji Bužon iz Bakra, Milki Pribanić iz Zagreba, Božici Obradović s Korduna, Nadi Tanić-Luburić iz Livna, koje su "poput zmajeva bdile nad nama": "Nemilica su tukle naše žene, bacale ih u samice - bez razloga. Pljačkale su novopristigle žene, oduzele i najpotrebnije stvari, kao ljekove i odjeću. A nije bilo rijetko, da su ubijale žene koje su tek došle u logor, i na taj način dokazivale ostalim svoju neograničenu vlast. Prilikom dolaska jedne grupe Židovki iz Sarajeva, vršio se uobičajeni pretres.

Sve stvari, kao novac, satovi, naliv-pera, itd., trebalo je predati. Jedna 80-godišnja starica imenom Izrael, mislila je da treba predati samo vrijedonosne stvari, te je zadržala mali limeni satić kao amanet i sjećanje na svog jednog sina, koga su već odavno ustaše odveli u logor. Kad je ustašica Maja Buždon pronašla kod nje satić, potegla je revolver i ustrijelila je pred kćerkom. Kćerka je morala mrtvu majku izvući iz dvorišta."

Svjedok Lazar Jankov govori da je "među ustašama bilo dosta žena. To su bile "ustaške dužnosnice". One su vladale ženskim logorom i ubijale žene. ... tri Luburićeve sestre klale su kao i svaki ustaša. Najviše se isticala Nada, milosnica ustaše- koljača Dinka Šakića."

Preživela zatočenica Rozika Sinko, svjedoči: "Koncem godine 1943. premještena sam u zloglasnu kulu u kojoj je bilo većinom židovki i pravoslavki. Te drugarice su uglavnom bile izgladnjele i izmorene od teškog poljskog rada, kojeg su ljeti i u jesen obavljale pa kako sada u zimi za njih nije bilo posla bile su zabavljene čehanjem perja, kako to po naziranju naših tlačitelja nije bilo dovoljno težak rad za zatočenice počeli su sukcesivno likvidiranjem tih drugarica. Danomice su ulazili u odeljenje zloglasni ustaški satnik Bosak sa još jednim meni nepoznatim ustašom, pa

ustašice Nada Luburić, neka ustašica Maja i ustašica Božica, pravoslavka. Oni su izabrali žrtve i dali ih zaklati ili dotući u samici, a i sami su prednjačili u klanju."

Svjedok Devčić Deša Zdenkova iz Zagreba: "Od ustašica, koje su čuvale i mrcvarile poniženjima i tjelesnim kaznama žene u logoru, najaktivnije su djelovale: zapovjednica Maja Buždon (radnica iz Trnja, Zagreb) i ustaške dužnosnice Nada Luburić (16. god sestra Maxa Luburića) sestra(e) Bosaka (dviije), Milka Pribanić (priv. namještenica Zagreb), Božica Obradović (iz Hercegovine). One su za najmanje disciplinske postupke (kao zakašnjenje na "nastup ", pušenje pod radom, jelo u radionicama prije odmora, neuredna soba ili postelja, tid.) bacala u samicu (katkada na 1-2 dana, a katkada i 1-2 tjedna), kažnjavale oduzimanjem kruha ili hrane kazana (na nekoliko obroka redom ili naizmjenice) pojedine žene, sobe, nastambe ili sav logor, slale zimi na Savu vaditi granje iz vode, tovariti smrznute cigle za logorski zid, pljuskale su udarale po svem tijelu štapom ili čizmom, gazile po tijelu bolesnih ili trudnih zatočenica (ciganke, prostitutke, Srpkinje i Jevrejke), a Maja je i ustrijelila nekoliko takovih žena revolverom.

"Ove ustašice provodile su izbor žena Srpkinja, Židovki i Ciganki na "transporte smrti" (stvarane već ranije, od postanka logora 1942. do zime 1943.) kad su stotine i hiljade žena i djece odlazile u povorkama iz logora, vukući bolesne, i teške svoje zavežljaje, da se više ne vrate. No zato su se vraćali njihovi zavežljaji kamionima u logorske ustaške magacine i dijelili među ustaške dužnosnike. Kasnije se je prema ličnom izboru zapovjednice logorskim špijunkama i švercerima, kao Anka Majer iz Sarajeva, Ruža Šenguba i Abrus Maja iz Zagreba, a i to se dijelilo tek nakon što se obuća i odjeća zatočenica mučnim radom na ekonomijama logora posve raspala.

"Ustaške dužnosnice nadzirale su i stražu pred sobama Kule (to je bila zatočenička nastamba za Srpkinje, Jevrejke i Ciganke s prostitutkama, a kasnije i novopridošle Hrvatice), gdje su bile zatvorene žene osuđene na smrt glađu (u septembru 1943. oko 600 žena), kroz osam dana nakon zatvaranja čulo se je još jauka, molbe: "Ubijte nas, ali nas ne mučite ovako!", urlanje i ludački vrisak žena i djece.

"Silili su sve logoraše da nedeljno dolaze u crkvu te nasilno prekrstili par stotina logorske djece, kojoj su majke pobijene ili poslane u Njemačku na rad...

"Možda je najgori zločin u ženskom logoru Stara Gradiška bio masovno umorstvo nekoliko stotina dijece u jesen 1942: djecu srpskih sela, golu, bosu, izgladnjelu i bolesnu ubijali su noževima, maljevima i davljenjem plinom tako da je od kojih 1.500 djece ostalo njih oko 600, koju su nasilno prekrstili i nakon par mjeseci poslali u Zagreb u sirotište da se ustaški odgajaju...."

Upravnica ustaškog logora Stara Gradiška, Maja Buždon-Slomić, je na suđenju priznala: "Poznato mi je da izvršeno ubistvo dovedene djece sa Kozare, koje je moglo biti blizu 200, i to na taj način, što su bila zatvorena u dvijema prostorijama kojima su bila dobro obljepljena vrata i prozori. Zatim su prostorije, u kojima su se nalazila deca, ispunjene ciklonom, tako da su bila sva pogušena. Djeca su iznesena tek kad smo saznali da je ciklon bezopasan. Sjećam se, da sam više puta dobivala naređenja iz ustaškog zapovjedništva, da pripremim grupu žena i djece koje su bile određene za likvidaciju. Najčešće se dešavalo, da su te žene i djeca vođeni izvan logora te likvidirani u Maloj Mlaki i Jablancu, jedan dio od njih je bacan u Savu. Leševi ubijenih žena i djece zatrpavani su u zajedničke jame..."

"Ženski logor bio je isprva grobnica od bolesti, gladi, studeni i prljavštine: sobe pretrpane (oko 25 na 5x5 m), bolesne pored zdravih, teška i pokvarena hrana koja je parala crijeva, zabrtveni nužnici, ležaji na kamenom podu otvorenog tavana, po pljesnivim prizemnim nastambama. U razdoblju od VI mjeseca 1942. do II mjeseca 1944. godine pomrlo je u logoru od bolesti (krvavi proljev, oba tifusa, upale pluća, itd.) bar hiljadu žena a pobijeno u blizini logora ili odvučeno na rad u Njemačku (njihovu sudbinu nismo tačno saznali) oko 10.000 najmanje (po logorskom mome broju posuđujem, koji je 10.VI 1942. bio 13.389, a kojih pola godine kasnije 780).

"Najbezobzirnije i kao prema okuženim životinjama postupalo se prema Cigankama i prostitutkama, fizički se najviše istrabljivalo Jevrejki te Srpkinja, dok su od Hrvatica za vrijeme moga boravka u logoru stradavale samo političke kažnjenice. Prema njima postupalo se pojedinačno: mlada drugarica Ljerka, frizerka iz Sarajeva, rodila je u logoru te je malo poslije bačena s djetetom u samicu, kao i njen drug, gde su uskoro zatim sve troje otrovani (po iskazu druga Bukija, logorskog lječnika)...

Dan prije proboja zatočenika, 21. aprila 1945, sve zatočenice ženskog dijela logora, povedene su na stratiše, klanje. "Dok su nas vodili u zgradu mimoišli smo se sa ženskim zatvorenicama. Bilo je strašno gledati ih, jer smo znali da ih vode na ubijanje. Odjednom one su zapevale: "Dosvidanja druže". To je uznemirilo ustaše, koji su počeli da ih kundače. Odveli su ih preko Save, u Gradinu i tamo ih sve poubijali. Pored ustaša zatvorenice su pratile i "logornice" među kojima je bila i Nada Luburić."

(Iz dokumentacije Muzeja žrtava genocida u Beogradu)


1998-07-22 DOSIJE: Dinko Šakić, komandant ustaškog logora smrti u Jasenovcu
1998-07-22 Zločinac Dinko ©akić - činjenice i pitanja povodom hapąenja i suđenja
1998-07-22 Zahtev za podizanje optužnice protiv Esperance Nade Luburić
1998-07-22 Svedoci zločina Nade Luburić u logoru u Jasenovcu
1998-07-22 Svedočenje Jovana Živkovića
1998-07-22 Jasenovac, najveća dečja grobnica
1998-07-22 Hrvatski sud
1998-07-22 Zurof posle posete Hrvatskoj: Strah od novog ustaštva
1998-07-22 Hrvatski nacistički zlikovac Šakić u današnjoj Hrvatskoj
1998-07-22 Povodom "novih hrvatskih dokumenata" o Jasenovcu